Poklon ili dar riječ je koju svatko voli čuti. Ljudi vole biti darovani i darivati druge čak i kada se radi samo o nekom malom simboličnom poklonu. Moć poklona očigledna sa samom pomisli na to da nam netko bira poklon za određenu prigodu ili čak činjenica da je ugledao neku stvar sasvim spontano i odlučio nam je pokloniti bez povoda budi u nama osjećaje sreće i zadovoljstva.
Koncept darivanja nije nešto što je specifično samo današnjem suvremenom društvu već svoje korijene vuče daleko u prošlost. Prisjetimo se samo vremena u kojima su se žrtve paljenice prinosile bogovima. Marcel Mauss piše da je naroda Samoe primijećen je običaj izmjenjivanja ukrašene rogozine između vođa na vjenčanjima što se održalo sve do danas. Darovi se kod Samoa daruju i u prilikama kao što su rođenje, obrezivanje, bolest, kćerin ulazak u pubertet, obredi ukopa ali i razmjena.
Maori vjeruju da poklonjena stvar u sebi čuva duh onoga tko je tu stvar poklonio te žive prema zakonu koji kaže da se pravna veza događa između duša jer stvar sama posjeduje dušu, dakle osoba daje nešto što je dio nje same, njezine duše te je prihvaćanje takvog poklona prihvaćanje duše davaoca.
Na američkom sjeverozapadu situacija je slična pa tako postoji obveza međusobnog darivanja. Fokus je na interesu predmeta koji se razmjenjuju – predmeti nikada nisu potpuno odvojeni od ljudi koji ih razmjenjuju, veze koje se darovima uspostavljaju razmjerno su neraskidive, u stvarnosti taj simbol društvenog života – taj neprestani utjecaj nad izmijenjenim stvarima – čine da društva osjećaju kako su sve jedna drugima.
Zapadno društvo može povući paralelu s ovakvim viđenjem darivanja budući da poklon koji dobijemo od nama drage osobe čuvamo i želimo da potraje sve dok i mi trajemo. Tom poklonu pridajemo posebnu moć i on nas, što god radili, podsjeća na darivatelja. Čak i kada ta osoba nije s nama osjećamo kao da misli na nas i da nam je blizu.
To se posebno očituje ukoliko netko tko nam je darovao neki poklon odluči odseliti se u drugi grad ili državu ili pak, u najgorem slučaju, premine. Tada čovjek poklonu podsvjesno pripisuje još veću moć jer je to možda i jedini način da ostvarimo kontakt s preminulom osobom budući da nam ona nikada više neće pokloniti ništa drugo. Taj poklon tada stavljamo na pijedestal i on predstavlja svu prošlost koju smo imali s tom osobom te on postaje svojevrstan spomenik tog posebnog odnosa.
